Uskrsnuće i žrtva
U kršćanskoj logici, bez uskrsnuća bi Isus prvenstveno ostao nepravedno ubijena žrtva ili moralni mučenik. Mogao bi i dalje biti iznimno plemenit, ali njegova smrt sama po sebi ne bi dokazala da je njegov put istinit niti da je smrt pobijeđena.
Zato Pavao kaže da je vjera prazna ako Krist nije uskrsnuo. Ljudi su se kroz povijest žrtvovali za narode, ideologije, obitelji, revolucije i druge ljude. Mnoge od tih žrtava nisu promijenile ništa. Neki su samo iskorišteni, zaboravljeni ili uništeni.
Uskrsnuće mijenja značenje križa:
- bez uskrsnuća, zlo je ubilo pravednog čovjeka;
- s uskrsnućem, Bog je potvrdio pravednog čovjeka i pokazao da zlo i smrt nemaju posljednju riječ.
To ne znači da je svako žrtvovanje opravdano. Kršćanstvo ne bi smjelo učiti: “trpi sve, možda ćeš jednom biti nagrađen.” Takva poruka lako postaje ideologija kojom se žrtve drže poslušnima.
Isusova žrtva nije prikazana kao pasivno dopuštanje da ga drugi iskorištavaju. On bira svoj put, govori protiv vlasti i religijskog licemjerja, povlači granice i ne odriče se istine da bi spasio vlastiti život. Njegova žrtva proizlazi iz ljubavi i slobode, a ne iz nemoći.
Obećanje uskrsnuća ne čini svaku žrtvu dobrom. Ali u kršćanstvu sprječava da Isusova žrtva završi kao besmislen poraz. Uskrsnuće je Božje opravdanje žrtve i osuda svijeta koji ju je proizveo.
Bez uskrsnuća križ govori: dobri ljudi ponekad izgube. S uskrsnućem govori: mogu biti ubijeni, ali njihov poraz nije konačna istina.